Skitam se i snimam ... ( ovaj, zapravo ... čitam) ... i usput nešto mislim ...
Evo me i po ne znam koji put da ponovo počinjem sa blogom. Prethodnih nekoliko pokušaja su neslavno propali... možda će i ovaj ... ali papir (tj. blog) trpi sve pa će istrpiti valjda i to.
Dakle, zadnjih par dana švrljam ja okolo po internetu i čitam umotvorine raznih, poznatih i nepoznatih pa me malo zagolicalo da i ja nešto napišem.. nije da će biti pretjerano pametno, ali kako što već rekoh ... papir (blog) trpi sve bez pogovora... pa nek onda bude.
Iako to nije apsolutno ništa novo uvijek me iznenadi s kakvom sigurnošću ljudi zastupaju razno razne stavove , a da za to zapravo nemaju nikakvu pravu podlogu. Najbolji su oni kaji u svojim komentarima pljuju po postovima ljudi koji su se ipak potrudili da iznesu svoje mišljenje o nečem i to manje ili više potkrijepili mišljenjima (dokazima) drugih poznatih ili manje poznatih ljudi.
Kao i svi drugi i ja imam svoje mišljenje o dijelu tih stvari koje je više ili manje točno ... u svakom slučaju, za sada je onakvo kakvo mi se čini da najviše odgovara "pravom" stanju stvari ili ako i nije tako ... onda ne znam za bolje.
Prije nekoliko dana sam čitao post Krešimira Mišaka Preko ruba znanosti - JA TO NIŠ' NE VJERUJEM . Svaka čast čovjeku ide pisanje. Očito je pročitao i vidio dosta toga, da li su njegova stajališta ok ili ne, ili i on pomalo bulazni teško je reći. Činjenica je da razno razni ljudi sa manje ili više uvjerljivosti tvrde ovo ili ono neki imaju i dokaze (neki izmišljene, neki prave) i teško je oko jako puno stvari imati baš sto posto siguran stav. Osobno mislim da je u tom postu pretjerao, ali i ako nije, to je njegova stvar. S obzirom na hrpu komentara većinom negativnih pretpostavljam da je i on to shvatio jer su sljedeći postovi u bitno drugačijem tonu ( a možda je i bila namjera da izazove malo ljude na "pljuvanje"... tko će ga znati).
Generalno uzevši ja bih se puno više priklonio znanosti nego vjerovanju. Slijepo vjerovanje u nešto, što god to bilo, mislim da nikad nije bilo dobro, a vjerojatno ni neće biti. Ne bih sebe nazvao vjernikom (u nekom religijskom smislu), iako je to primarno pitanje definicije što to zapravo znači biti vjernik.
Ako je definicija biti vjernik jednaka pripadnosti nekoj religijskoj zajednici, onda jesam jer imam veći dio formalnih obreda obavljenih ... ali to je duga i dosadna priča.
Ako je to vjerovanje u religijsko tumačenje neke od zajednica, onda se to ne bi moglo reći.
Ako je to vjerovanje u bilo kakve dogme, ne ni tu nisam vjernik.
Ako se radi o vjerovanju u nešto/nekoga kao nadnaravno (jedno ili više njih) biće (Bog), onda također nisam.
Ako je to življenje po raznim manje ili više prihvaćenim moralnim načelima ... onda sam puno veći vjernik od mnogih koji sebe smatraju vjernicima.
Ako je to vjerovanje da je prostor/vrijeme, svemir, ili kako god da se zove, uređeno po određenim pravilima koja su nam u većem dijelu još uvijek nepoznata, pa tu bih se mogao nazvati vjernikom.
A što se tiče znanosti, naravno, kao i kod prethodnog, i to je pitanje definicije.
Da li mislim da je znanost nepogrešiva ... ne, ne mislim.
Da li mislim da su sve trenutno znanstveno prihvaćene teorije i činjenice stvarno takve ... ne, ni to ne mislim.
Da li ima nadriznanstvenika i nadriznanstvenih teorija ... ima, ima, ... na tone.
Da li je princip kako se dolazi do novih spoznaja u redu... da mislim da je ... izvedba nije nažalost uvijek u skladu s time jer se u sve uvijek umiješaju razni interesi ... a svi smo mi ljudi, manje ili više podložni raznim utjecajima, taštini,...
Da li postoje stvari koje se (u svakom slučaju barem za sada) ne mogu promatrati i objasniti kroz znanost ... postoje i to u dosta velikom broju ... ali po mom mišljenju najveći dio toga proizlazi iz goleme količine neznanja ili razumljivije rečeno od vrlo male količine znanja s kojom raspolažemo.
Kroz život sam sretao razne ljude sa raznim uvjerenjima i zapravo sam došao do zaključka da mi se nikako ne sviđaju ljudi koji imaju svoju glavu zato da bi netko drugi mislio sa njom. Često se pitam koji je to sklop u glavama tih ljudi da je to tako, jer dio njih su zapravo poprilično inteligentni kad su u pitanju neke druge stvari.
Da li je to zapravo totalna lijenost, pa jednostavno uzimaju nečije mišljenje o temi zato da ne bi koji slučajem upotrijebili male sive stanice (kao što bi rekao "slavni" Hercule Poirot), ili je u pitanju strah od vlastitog mišljenja?
Što god bilo da bilo to mi je nerješivi fenomen.
Pred koje desetljeće, čitao sam Isaaca Asimova, njegovu seriju knjiga o zadužbini (prvoj i drugoj) i dojmila me se jedna od zamisli da je matematički/statistički moguće predvidjeti ponašanje ljudi (ne pojedinaca nego mase) odnosno cijelih svjetova. Tada nisam još razumijevao matematiku/statistiku u mjeri u kojoj je poznam danas tako da mi je zamisao bila stvarno fascinantna i totalno SF. Danas neke stvari bolje razumijem i jasno mi je da iako je to i dalje dobrim dijelom SF ta zamisao ima prilično dobru podlogu i vjerojatno će s vremenom postati sve više stvarnost, a sve manje SF. Dio toga već sada nije SF i primjenjuje se u raznim sociološkim, a i nekim drugim istraživanjima.
Ljudski um je stvarno fascinantna tvorevina i ako se ispravno koristi stvarno su mogući nevjerojatni rezultati i zamisli.
Ovaj blog se stvarno odužio .. nastaviti ćemo drugi put ...
|